Kad je srednjoškolac Ivan Mamić prvi put izašao iz autobusa u Ajdovščini, gradiču usred Vipavske doline, mu nije bilo omogućeno niti na brzinu pogledati zanj ta novi svijet. Kao grom iz vedroga neba, se je prikazao milicionar – i aretirao ga!
Jasno, to su bila druga vremena, odnosno godina 1963. Aretirani mladić, koji je na krajni zapad tadašnje Jugoslavije došao na ferijalnu praksu, nije znao, šta se događa. U Ajdovščini, na stanici milicije su ga ispitivali i napravili zapisnik, kojega je trebalo potpisati, našto Ivan nije pristao. I slijedio je zatvor. Brkati komandir ”narodne milicije” je želio dobiti njegovo priznanje, da je u Ajdovščinu došao k bratu, kojega bi ilegalno prebacio preko granice, kako bi se našao i kod drugoga brata u Parizu. Naime, tada je Pariz bio pojam za sve Jugoslavene, obećana zemlja. A za one koji su imali vlast u rukama, zapadne zemlje su bile simbol gnjiloga sistema, koji iskorištava radnu snagu.
Dva i pol sata je trajao taj pripor, a dečku nije bilo niti na kraju pameti, da bi zahtjevao odvetnika. Samo pitanje, da bi mu dali nešto za čitanje, je spomenuti komandir, samo na drzak način zalupio vratima ćelije i otišao po stubama nazad u svoj ured. Za sreću se je na stanici milicije, koja je bila uz glavno raskrižje, koje je bilo zbog auto-škole semaforizirano, jedino u cijeloj dolini, oglasio i Ivanov brat, kojega je očekivao već na autobusnoj stanici. Na pitanje da li je brat Ivan možda kod njih, su mu odgovorili da su ga nešto priupitali i pustili. Brat je išao dalje u potragu, dok je Ivanu u pripor došao mlad milicionar i sa smiješkom mu je objasnio da je to samo dio njihove službe. Stvar se je završila bez prigovora.
Ivan se je vratio kući. Na građevinskoj tehničkoj školi u Mostaru je napravio maturu i odslužio dvogodišnju vojnu obavezu kao mornar. Vratio se je u Ajdovščinu. U te krajeve zapadno od Soče, kojima ih u Sloveniji imenuju Primorska, prije njega nije došao samo njegov brat, nego su ih u vojničkoj uniformi osjetila negov oče u drugom i djed u prvom svjetskom ratu. Prvi se vratio kući, drugog je uzeo rat.
Ivan se je kao projektant na vjerojatno najboljemu građevinskom poduzeću u Sloveniji zaposlio i stacionirao za slijedećih dobrih 30 godina. Godine 1970 kao 26-godišnjak prvi put u životu išao na godišnji odmor. Prije toga je sve ljetne školske praznike proveo kao radnik s ocem zidarom u Dalmaciji i kao fizički radnik u Crnoj gori. Prvi godišnji mu nije dao samo počivanje, nego i ljubav s Nežom Bratina domaćinkom, s kojom se je slijedeće godine i vjenčao. Ima dva sina i šestero unučadi. Sin Tino je povjesničar i novinar, Andi profesor tjelesnog odgoja.
Vrhunac u karijeri Ivana Mamića je nastupio u godinama kad je već razmišljao o mirovini. U partiju se nije htio upisati iako je bio pozvan u školi, vojsci i na poslu. A poslije pada komunizma je postao aktivan član kršćanskih demokrata. Na prvim slobodnim izborima je postao općinski vijećnik, kao i drugom mandatu. To mu je po vlastitom uvjerenju bio politički zenit. Međutim, ukazala mu se je prilika da kandidira za nacionalni parlamenat. Najprije nije bio spreman na ta izazov, a pošto drugoga kandidata nije bilo, je kandidaturu ipak preuzeo na se pod uvjetom, da traje samo jedan mandat. Od svih 11 kandidata kršćanskih demokrata (NSI) u primorskoj izbornoj jedinici je dobio naviše glasova te je postao zastupnikom u Državnom zboru RS. Život mu se je okrenuo naglavačke. Prvi Hrvat u slovenskom parlamentu. Sjedio je u opzicijskoj skupini s dva bivša pretsjednika vlade, Lojzetom Peterletom i Andrejom Bajukom. I to u stranci, kojoj su slovenski ljevičarski mediji vrlo nenaklonjeni. Kolega iz vladne koalicije mu je ponudio priliku za pomoć da njegov zakon prođe kroz parlament, ali pod uvjetom, da pod prijedlogom ne bude potpisan Ivan Mamić. Drugi put u parlamentarnu procedurunovoga zakona uložio 33 amandmana, koje je vladna koalicija sve prihvatila. S jednim ”nedostatkom” – njegovo ime nije bilo spomenuto. Tako je ostao u nezavidnom položaju, što je resorni ministar iskoristio. Iako je bio ključni čovjek, da je autocesta po Vipavskoj dolini bila završena sa zadnjih i najtežih 11 kilometara, na otvorenje uopće nije bio pozvan.
Više priznanja su mu dali iz crkvenih krugova. Vjerni suradnik mnogih župnih vijeća i kluba kršćanskih intelektualaca je dijelio svetu pričest. Pozvali su ga u Red vitezova Božijega groba. Predlagao ga je ugledni svečenik i kompozitor Vladimir Pirih, pozvao kardinal Franc Rode, a u viteza ga je posvetio kardinal Carlo Furno.
Ivan se rad pohvali, da je dosad imao samo 17 rođendana, iako je ove godine navršio 70 godina. Rođen je naime 29. veljače1944. Sjećanje na rodni kraj kroz sve te godine nije zamagljeno. Osjećajni Ivan prizna, da se povremeno uza zid domaće kuće u Likvičićima s prelijepim razgledom nad Imotskim poljem, isplače. A ipak se ne radi o melanholičnom čovjeku. Baš suprotno – on je veseljak, koji u društvu sve zabavlja vicevima i doskočicama, svakako i na svoj račun. Svoje unuke zabavlja improviziranim pričama. Neke je stavio i na papir rukopisa za autobiografiju koju priprema za tisak.
S ponosom voli pokazati u svojoj obnovljenoj kamenoj kućici u kojoj nekada bila štala u Lokvičićima, kao i u Skriljama kod Ajdovščine, obiteljsko drvo. Deset rodova je odkad je njegov pra-pra-pra.pra-pradjed Ante iz Brotnja, današnjega Međugorja godine 1717 preselio u Lokvičiće. Šestero unučadi je garant, da će se Mamićev rod i po Ivanovoj grani još nastaviti.